UNIVERZITET U TUZLI
PRAVNI FAKULTET
Broj: 02/14-4736-3-1/22
O B A V I J E S T
Eléonore Loué-Feichter, BA prava, javno će braniti završni magistarski rad pod naslovom: „Savremeno francusko multikulturno društvo: izazov za državu-naciju“ dana 06.10.2022. godine u 13,00 sati na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, pred Komisijom u sastavu:
- Dr.sci. Zlatan Begić, vanr. profesor – predsjednik,
Uža naučna oblast „Državno i međunarodno javno pravo“ , Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli - Dr.sci. Dženeta Omerdić, vanr. profesor – mentor i član,
Uža naučna oblast „Državno i međunarodno javno pravo“ , Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli - Dr.sci. Amir Karić, vanr. profesor – član,
Uža naučna oblast „Državno i međunarodno javno pravo“ , Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
- Dr.sci. Izudin Hasanović, vanr. profesor – zamjenski član,
Uža naučna oblast „Državno i međunarodno javno pravo“ , Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli
Magistarski rad može se pogledati u sekretarijatu Fakulteta, radnim danom od 10,00 do 14,00 sati. Pristup javnosti je slobodan.
REZIME RADA
U Francuskoj se država formirala centralizirajućem i ujedinjavajućem djelovanjem kraljevske vlasti. Prvo utjelovljena u osobi kralja, suverenitet je od Revolucije prenesen narodu. Inspirisana filozofijom prosvjetiteljstva, Francuska je usvojila voluntaristički pristup pridruživanju naciji. U XIX stoljeću su se sukobile dvije koncepcije države-nacije: francuski model, gdje je stvaranje države prethodilo stvaranju nacije, i njemački model, gdje je nacija zasnovana na zajednici koja dijeli istu kulturu i prethodi stvaranju države. U funkcionisanju svojih institucija, Francusku karakteriše polupredsjednički sistem zasnovan na fleksibilnoj podjeli vlasti između izvršne i zakonodavne vlasti. Zakonodavstvo o državljanstvu, koje kombinuje dva instrumenta (ius sanguinis – načelo krvne veze i ius soli – načelo područja) pretrpjelo je mnoge promjene, favorizirajući jedan ili drugi koncept u zavisnosti od epoha i politike. Za razliku od ranijih normativnih rješenja, danas se francusko državljanstvo može steći na različite načine (po porijeklu ili nakon naturalizacije) te se omogućava zadržavanje drugog državljanstva (koncept dvojnog državljanstva). Državljanstvo se može i izgubiti u određenim slučajevima (nedostatak učinka, sudsko poništenje i lišavanje). Kao država-nacija, Francuska je oduvijek povezivala državljanstvo sa građanstvom, ali po prvi put u njenoj historiji došlo je do razdvajanja ova dva pojma sporazumom iz Maastrichta, koji je omogućio strancima da glasaju i da budu birani na određenim izborima. Opredijelivši se za striktno odvajanje između Crkve i države, Francuska je nametnula vjersku neutralnost države i slobodu savjesti koja omogućava svakom vjerskom senzibilitetu da se izrazi u privatnoj sferi. Laicitet se danas smatra jednom od osnova za očuvanje francuskog nacionalnog jedinstva. Međutim, ujedinjenje nacije nije prošlo bez sukoba, zbog brojnih regionalnih posebnosti. Francuska je nacija, stoga, morala biti utemeljena na logici izjednačavanja, a francuski jezik je bio glavno sredstvo za ujedinjenje fragmentirane nacije. Kao jedna od glavnih zemalja imigracije od kraja XIX stoljeća, Francuska je iskusila nekoliko valova migracija koji su modificirali njeno društvo i doveli do kontinuirane evolucije njenog zakonodavstva o imigraciji i strancima. Ipak, prateći principe nedjeljivosti nacije i ravnopravnosti građana, Francuska ne priznaje postojanje manjina na svome teritoriju. Stoga ne dozvoljava ni etničku statistiku. Danas je država-nacija pred izazovom da održi svoje jedinstvo poštujući svoje vrijednosti slobode, jednakosti i bratstva. Zahtjevi multikulturalnog društva navode Francusku da preispituje svoj nacionalni identitet i ono šta čini osjećaj pripadnosti njezinoj naciji.
Ključne riječi: Francuska, država-nacija, državljanstvo, građanstvo, laicitet, imigracija, nacionalni identitet
