UNIVERZITET U TUZLI
MEDICINSKI FAKULTET
Univerzitetska 1
Tuzla
O B J A V L J U J E
Kandidatkinja Mirela Škripić, dipl.med.sestre/tehničar javno će braniti završni magistarski rad pod naslovom „Uticaj dexmedetomidina na učestalost postoperativnog delirija u pacijenta nakon operacije aneurizme abdominalne aorte“ dana 04.07.2025. godine u 14,00 sati u učionici Zavoda za anatomiju, Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli pred Komisijom u sastavu:
- dr. sc. Olivera Batić-Mujanović, redovni profesor – predsjednik
(nastavni predmet “Porodična medicina” na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli),
- dr. sc. Alisa Krdžalić, vanredni profesor – mentor i član
(nastavni predmet “Anesteziologija, reanimatologija i intenzivno liječenje” na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli),
- dr. sc. Emir Mujanović, redovni profesor – član
(nastavni predmet “Hirurgija” na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli).
Za zamjenika članova Komisija iz prethodnog stava ovog člana imenuje se dr. sci. Enisa Ramić, vanredni profesor, za nastavni predmet “Porodična medicina” Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.
Završni magistarski rad može se pogledati u Sekretarijatu fakulteta radnim danom od 10,00 do 14,00 sati.
Pristup javnosti je slobodan.
REZIME RADA
Studija je ispitivala učestalost postoperativnog delirija (POD) i efikasnost primjene dexmedetomidina u njegovoj prevenciji kod pacijenata podvrgnutih operaciji aneurizme abdominalne aorte. Postoperativni delirijum je ozbiljna komplikacija koja značajno utiče na dužinu boravka u bolnici, oporavak i ukupni ishod liječenja. Studija je provedena kao retrospektivno-prospektivno istraživanje na uzorku od 100 pacijenata liječenih u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla u periodu od maja 2023. do oktobra 2024. godine. Pacijenti su podijeljeni u tri terapijske skupine: oni koji su primili dexmedetomidin, haloperidol, i pacijenti bez specifične terapije. Ukupna incidenca delirija iznosila je 27%, a najniža učestalost je zabilježena u skupini koja je primala dexmedetomidin (15.2%), dok je u grupi bez terapije iznosila 35.3%. Multivarijantna analiza identifikovala je starost iznad 70 godina, pušenje, hipertenziju i preoperativnu upotrebu sedativa kao značajne faktore rizika za razvoj POD. Također, intraoperativna hemodinamska nestabilnost, gubitak krvi i transfuzije pokazali su značajnu povezanost sa pojavom delirija. Dexmedetomidin je pokazao superiornost nad haloperidolom i simptomatskom terapijom u smanjenju učestalosti delirija i komplikacija kao što su produžena mehanička ventilacija, hemodinamska nestabilnost i dužina boravka u jedinici intenzivne njege. Iako razlike u mortalitetu nisu bile statistički značajne, zabilježena je niža smrtnost u dexmedetomidin grupi. Posebno je istaknuta uloga medicinske sestre u ranom prepoznavanju i tretmanu delirija. Zaključeno je da primjena dexmedetomidina može smanjiti učestalost delirija i poboljšati kliničke ishode, posebno kod starijih i visokorizičnih pacijenata, čime se preporučuje individualizirani terapijski pristup u perioperativnom zbrinjavanju.
Ključne riječi: dexmedetomidin, postoperativni delirij, operacija aneurizme abdominalne aorte