Više od tri decenije nakon što su nesrpski stanovnici Prijedora bili prisiljeni nositi bijele trake oko ruke i označavati svoje kuće bijelim čaršafima, profesori Univerziteta u Tuzli upozoravaju da se istina o zločinima ne smije prepustiti zaboravu, političkim interpretacijama i negiranju, ističući da su kultura sjećanja, procesuiranje odgovornih i izgradnja spomenika za 102 ubijene prijedorske djece ključni koraci ka suočavanju s prošlošću i izgradnji pravednijeg društva.
Prof. dr. Boris Krešić
Dan bijelih traka nije samo tamni datum u kalendaru poručuje profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Boris Krešić, nego i lekcija o tome šta se desi kada ljudskost potpuno zakaže, poručujući da je obilježavanje ovog datuma važno za kulturu sjećanja, ali i proces suočavanja s prošlošću.
„Kada je krizni štab u Prijedoru 31. maja 1992. naredio ljudima koji nisu Srbi da okače bijele čaršafe na kuće i vežu bijele trake oko ruke, to nije bila obična naredba. To je bio jasno ispisan plan da se komšije druge vjere i nacije obilježe, protjeraju i unište. To je krunski dokaz namjere da se jedan cijeli narod izbriše s tog prostora“, kazao je on.
Duže od 30 godina nakon završetka rata, za društvo koje se nije oporavilo niti suočilo s prošlošću, Krešić objašnjava da je za ozdravljenje potrebno da zločinci završe iza rešetaka, da se sazna puna istina, da se žrtvama nadoknadi šteta i da društvo bude sigurno da se to više nikada nikome neće ponoviti.
„Država mora čuvati sudske presude i dokumente, jer ako to pustimo da propadne, otvaramo vrata političarima da prekrajaju istoriju kako njima odgovara. Negiranje onoga što se desilo, a posebno sramotna činjenica da vlasti u Prijedoru i dalje ne dozvoljavaju spomenik za 102 ubijene djece, samo kopa po živim ranama ljudi koji su preživjeli pakao“, kazao je Krešić.
Prof. dr. Sead Selimović
Profesor Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli Sead Selimović podsjeća na veliki značaj obilježavanja Dana bijelih traka za kulturu sjećanja kako se, prije svega, ne bi zaboravila ubistva najmanje 3176 civila i 102 djece u Prijedoru.
„Ovo je prilika da se ne zaboravi zločin, da se uvijek pamti i da se ugradi u kulturu pamćenja mlađih generacija, te da se kroz institucije bori protiv kulture zaborava, a da se svi oni koji su provodili ratne zločine stave pred lice pravde“, kazao je Selimović.
Proceuiranje ratnih zločina je prioritet za ostvarivanje pravde i očuvanje historije i istine poručuje Selimović, dodajući da je važno nastaviti sa traženjem odgovornosti za počinioce ratnih zločina koji do danas nisu osuđeni.
„Učenici, studenti i šire građanstvo moraju znati o događajima iz 1992. godine i posebno da znaju ono što je vezano za bijele trake, progon, ubistva i da to bude vječita opomena budućim generacijama, da nikad ne dozvole da ideje neofašizma zažive“, kazao je on.
Profesor Selimović također poziva i na odgovornost za dozvolu i izgradnju spomenika za 102 ubijene djece Prijedora na koji porodice i prijatelji čekaju duže od tri decenije.
Dan bijelih traka se organizuje svakog 31. maja u znak sjećanja na 1992. godinu, kada su Bošnjaci, Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo bili primorani stavljati bijele trake na ruke prilikom kretanja, te označavati svoje kuće bijelim čaršafima u znak lojalnosti srpskim vlastima, što je Haški tribunal u najmanje dvije pravosnažne presude to utvrdio.
Za ratne zločine počinjene u Prijedoru, Haški tribunal je osudio 17 osoba na 276 godina zatvora. U Sudu BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđeno 28 osoba, na više od 430 godina zatvora.
Profesor Krešić navodi da nove generacije o zločinima u Prijedoru i drugim bh. gradovima moraju učiti isključivo iz sudskih presuda, kako se istina ne bi politizirala i kroz narative mijenjala u različitim etničkim skupinama. On ističe i važnost spajanja djece iz svih dijelova BiH i razmjene iskustava, te zabrane negiranja zločina.
„Zakon o zabrani negiranja ratnih zločina ne smije biti samo slovo na papiru. Pravosuđe mora početi oštro kažnjavati svakoga ko javno slavi ratne zločince i pljuje po žrtvama. To divljaštvo nam truje javni prostor i bukvalno tjera mlade ljude iz ove zemlje, jer niko ne želi graditi budućnost na tempiranoj bombi“, kazao je on.
Porodice ubijene djece u Prijedoru, aktivisti i građani se duže od deset godina bore za spomenik ubijenoj djeci, čiju izgradnju lokalne vlasti ne dozvoljavaju. Centar za mlade KVART je u saradnji sa roditeljima ubijene djece polovinom maja ove godine objavio javni poziv za izradu idejnog rješenja za spomenik kojim pozivaju umjetnike, dizajnere, arhitekte da kroz prijedloge doprinesu borbi za izgradnju spomenika.
„Te bijele trake su danas u cijelom svijetu simbol borbe za golu istinu. Naše društvo ne može prodisati niti krenuti naprijed sve dok se žrtvama ne vrati dostojanstvo“, poručio je profesor Krešić.